IVO ŽIŽIĆ

DRAGA MISTA POD SVILAJOM


Izdavač: Župni ured Ogorje

Urednik: Vicko Kapitanović

Slog: Ranko Žižić

Prijelom sloga: Vicko Kapitanović

Lektor i korektor: Mila Biočina

Fotografije: Ivo Žižić i Vicko Kapitanović

Korice: Ivan Malenica

Tisak: Dalmacija papir - Split


IVO ŽIŽIĆ

DRAGA MISTA
POD GOROM SVILAJOM

SPLIT, 2001.


UMJESTO UVODA

Epitaf s nadgrobnog spomenika u zlopoljskom groblju:

" Iz daljine

I tuđine

U zagrljaj

Domovine
 

Tuđa zemlja

Nije mila

Kao draga

Domovina

Zbog toga se

Ja povrati

Svojoj grudi

Kosti dati."



MISTA DRAGA POD SVILAJOM GOROM

Ko vas ne bi volio sve skupa,

Mista draga u dnu moga srca,

Svu prirodu pod svilajskom stinom,

Di sam mladost ja svoju trošio.

Ko vas ne bi volio sve skupa,

Mista draga u dnu moga srca:

Milešinu i Prubude dične

I Radunić i sve Bračeviće,

I Ogorje i Donje i Gornje

Što stanuju u dnu duše moje. 

Ko vas ne bi volio sve skupa,

Lipa mista u dnu moga srca:

Ljupke žene, stasite mladiće

Što pucaju od žara i sriće,

Što pivaju iz sveg grla svoga:

Oja, noja, goj se mala moja,

Podsvilajko, na svitu najbolja! 


OJ SVILAJO

Oj Svilajo, planino ti bila,

Pozdravljam te jer si mi primila,

Jer te nosim u svojim nidrima!

Volim mista u podnožju tvome,

Jer stanuju i u srcu mome,

Volim tvoje utabane pute,

Volim tvoje olistale bukve.

Volim tvoje kamene litice,

Volim tvoje rumene ženice,

Volim tvoje bure i snigove,

Volim tvoje lipote i snove.

Volim tvoje i cvrkute tica,

Volim tvoje zime i prolića,

Volim tvoja lita i jeseni,

I sićanja sva draga o tebi.

Oj Svilajo, planino ti bila,

Uvik ću te u srcu svom imat

I neću te nikome darivat!


LIPA MISTA PODSVILAJSKA

O Svilaji i Oputju,

I o Kurobasa klancu,

O Kokulju crivačkome,

O Zlopolju i Dubravi:

Tom bogatstvu to Bog stvori,

Toj lipoti, toj ugodi,

Triba uvik, triba snivat,

Triba uvik, triba pivat,

Cilom svitu pripovidat:

Pod Svilajom sva su mista

Tako lipa, tako mila,

Tako slatka, tako draga,

U srcima su zavazda,

I u duši svakoj nada.

Sunašca su ona naša,

Lipa mista podsvilajska...


GRUDO PODSVILAJSKA

Grudo podsvilajska,

Grudo pri planini,

Grudo podsvilajska,

U srca nutrini,

Grudo podsvilajska,

Rado tebe imam,

Grudo podsvilajska,

Zato te cjelivam.

Pjevaj, cvati, vječna budi,

U duašma plemenitih,

Podsvilajskih, marnih ljudi!


SVILAJA ME OČVRSNULA

Kad je vruće, pitaju me:

Kako ti to sve podnosiš?

Vrlo lako, vrlo lako!

Kad je hladno, pitaju me:

Kako ti to sve izdržiš?

Dosta lako, dosta lako!

U čuđenju pitaju me:

Pa ma kako, pa ma kako?

A ja na to odgovaram:

Proživite i vi tamo,

Barem malo, bit će zdravo

Ispod Svilaje bijele!

Zima će vas ozariti,

Ljeto će vas omamiti

I problema neće biti

Jer planinska krv će vriti.


OGORSKA PANORAMA

S vrh Dubrave pogledaj Svilaju

Pa ćeš vidit Ogorje na dlanu,

Sve njegove komšiluke redom

I sva mista što živu pod Gredom.

U proliće kad se sve zeleni

I u zimi kad se sve bijeli,

Ogorje je uvik lipo vidit

I u srce svoje njega primit.

Panorame takve nigdi nima,

Ugođajem ona izaziva,

Radosti nas, vodi u divljenje,

Duši naoj nudi zaljubljenje.

Oj ogorska panoramo divna,

Nigdi takve na kraj svita nima,

U mojim si uvik ti očima.


KOLIKO TE VOLIM

Koliko te volim,

Ogorački kraju?

Duša mi i srce

Samo, samo znaju.

Znaju mi i pisme,

Znaju mi i želje,

Da sam, oj Ogorje,

Ponosan na tebe.


DRAGE ŠKOLE

Drage škole u mom srcu,

Ja sam vama poklonio

Svoju mladost, svoju dušu,

A vi meni uspomene,

Što su jošte tako svitle,

Ka svilajske svete stine,

Ka i staro zvono školsko,

Što ne zvoni ono više,

Prestalo je. Novo diše.

Mnoge škole sad su prazne,

Zapuštene ruševine.

Zato kumim, zato molim:

Dušu, srce im vratite!


OGORSKI KRAJU

Neću više reći niti rič,

Pivat ću da čuje cili svit:

Ogorski kraju, u vikove,

Živit će, živit sa Zlopoljem,

Sa Svilajom i stinom svakom

I bit će mio čoviku svakom.

I Svi Sveti, i Juraj, i Bog,

Dat će tebi, dat će blagoslov!

Ogorski kraju u srcu mom,

Volim te, volim ka život svoj.

U meni si, u meni si ti,

Pozdravljam te, najdraži si mi.

I Svi Sveti, i Juraj, i Bog,

Bit će tebi, biti napomoć!


IZVORIŠTA VJERE

Drage crkve kraja ogorskoga,

Znamenja ste od davnina sveta,

I bit ćete, biti dok je svijeta

I zadnjega hrvatskog čovjeka:

Sveti Jure sa Ogorja pazi

Da nas nikad, niko ne pogazi.

Radunićki Sveti Frane oće

Da sve ljude zaštiti od zloće,

A crivački Sveti Marko veli:

Opačine nemojte slijedit!

Od Zlopolja uglas će Svi Sveti:

Ljubav Božja sve vas neka krijepi,

A Krist nek vas pravdi vodi

Da stignete u grad vječni, Božji!

Iz tih crkvi izvire nam vjera

I poruka dolazi nam smjerna.

Svetohraništa su duša naših,

Oltari su za molitvu dragim,

A još kad su s kršne Dalmacije,

Pod okriljem planine bijele,

Malene su, ali ko strijele,

Čuvarice hrvatske nacije.


OGORJE

Ogorje, Ogorje, Ogorje,

Ogorje u zjeni,

Ogorje, Ogorje, Ogorje,

Drago ti si meni!

Svetog Juru tvojega

Molim i zazivam ja

Da te čuva i tvoj puk

I da ima sretan put!

Ogorje, Ogorje, Ogorje,

Ogorje u zjeni,

Ogorje, Ogorje, Ogorje,

Drago ti si meni!

Svilaja te nek mije,

Ljubav drage nek grije,

Budi uvijek u mom snu,

I u duši i srcu!

Ogorje, Ogorje, Ogorje,

Ogorje u zjeni,

Ogorje, Ogorje, Ogorje,

Uvijek si u meni!


OJ OGORJE MOJE DONJE

Oj Ogorje, misto lipo Donje,

U podnožju meni drage gore,

U tebi smo provodili dane,

Ja i moja najmilija Ane.

Tu smo ljude plemenite našli

I nikad se nismo pokajali.

Zasnovali obitelj smo svoju

I živili ka bubrig u loju.

A sada se sićamo tih dana,

Oj Ogorje, puno tebi fala,

Oj Ogorje, puno tebi fala,

I Svilaji ka nas milovala.

Oj Ogorje, u duši duboko,

Divna slika uvik si za oko.

Nećemo te nikad zaboravit,

Uvik ćemo u srcu te slavit.

A sada ti šaljemo pozdrave

I želimo da duraš i dalje,

Da oživi i navike traje,

Amen, amen, amen, amen, amen! 


OGORANI

Ogorani, Ogorani moji,

Podgrečani ljudi ponajboji,

I svi drugi pod Svilajom gorom,

S vama sam se slaga ja baš dobro!

Zajedno smo u Svilaju išli

I za zimu bukovinu sikli,

Tovarili drva na magarce,

Spuštali se umorni niz klance,

I uvik smo bili zadovoljni,

Za druženje uvik čili, orni,

Jedni drugim pomagali rado

I živili lipo, dobro, skladno.

I te dane uvik ćemo pamtit

Iako ih nećemo povratit,

Ali će nas sve do groba pratit,

Prijateljstvo neće se ugasit.

Ogorani, Ogorani moji,

U duši ću uvik ja vas nosit!


STARA OGORKA

Tavri stara Ogorka na sina,

Viče, skače od jada i bisa:

Ne begenaj ti ženici svojoj,

Prikloni se ti besidi mojoj,

Jer sam tebe ja rodila, sine,

Ne u svili, već upodno stine.

I zato te ja ne dam nikome,

Budi uvik u krilu ti mome.

Dok ti mater u životu bude,

Ti je poštuj i ljubi joj skute,

A ženicu imaj za se, sine,

Da te sluša, da za tobom iđe.

I da mojoj vlasti se poklanja,

I rič moja da joj bude zadnja,

I da trudi i rađa ti dicu,

A ti ojkaj i pivaj pismicu:

Oja, noja, goj se mala moja,

Dok je mater, neće vladat, bona!


ZA OGORJE UVIK PISMU IMAM 

Za Ogorje uvik pismu imam

jer ga nosim u svojim grudima.

Nikad neće, Ogorje, nestati,

Uvik ću te u duši imati.

I kad umrem, u meni će stati,

Aneđli će pismu ti pivati.

Ja te nikad neću zaboravit,

Moja ljubav uvik ćete pratit.

Moje srce uvik ćete ljubit,

I živit će, i živit će uvik.

I živit će ka bubrig u loju,

A na diku svom hrvatskom rodu!


ZLOPOLJE

Zlopolje, Zlopolje, Zlopolje,

Puno meni drago,

Zlopolje, Zlopolje, Zlopolje,

Zlatno pod Svilajom!

I sad vidim tvoje polje

Ka zeleno, malo more.

I sad vidim žuto klasje

Što u suncu leluja se.

I još pamtim tvoje žene

Što hodaše pogrbljene,

Sa snopima na leđima,

U sadama sve modrima.

Šotane im bilile se

Ispod rasparanih skuta,

Sa usana zračila im

Radost i veselje srca.

Zlopolje, Zlopolje, Zlopolje,

Puno meni drago,

Zlopolje, Zlopolje, Zlopolje,

Zlatno pod Svilajom!

Uvik ću te u sebi imati,

Svake noći o tebi snivati,


Svakog dana pismu ti pivati

I ka oči svoje te štovati.

Zlopolje, Zlopolje, Zlopolje,

Puno meni drago,

Zlopolje, Zlopolje, Zlopolje,

Zlatno pod Svilajom!

Evo ti, evo topli pozdrav moj,

I ljudima tvojim da ih prati Bog!



JABLANOVI

I jablanovi ovdikarce stanuju,

Makar u manjini.

I jablanovi tudikarce stražuju,

U potoka suvini,

U duše nutrini,

U srca milini,

U slavnoj Hrvatskoj,

Dragoj Podgredini,

I lipoj domovini....

Jablanovi pivaju u ovom kraju,

Visoki i vitki. 

Jablanovi govoriti znaju,

Ponositi, britki.

Jablanovi ovdanji dušu imaju,

Ka stvori fini.

Jablanovi svu tajnu skrivaju,

U mukloj tišini.

Jablanovi ovi slatko snivaju,

U krasnoj idili.

Jablanovi ovi ka ljudi bivaju,

Hrabri i čili.

Jablanovi ovi imaju to reći:

I opet će ovdi

Novi život teći?!


ŠUMA BUKOVA

Oj ti šumo bukova,

U Svilaji pod Batom,

Svako tvoje drvo,

Svaka tvoja grana,

I list svaki tvoj,

Kao da su urasli

Baš u srcu mom.

Sjećanja mi naviru,

Uspomene sanuju,

Lijepe slike o tebi

Nikad ne zastaruju.


DIVAN POD RASTIEM

O kako smo divanili lipo

Pod rastićem, moja mila diko,

I pijasmo zdravo kravlje mliko,

I ravan nam nije bio niko.

Duše su nam tako čiste bile

Ka biline Svilaje planine.

Nesta divan, a ostade ljubav,

U nama je, još i sada ključa...


NA DERNEKU

Na derneku, kraj crkava naših,

Evo cura na svitu najdražih,

Našminkanih, a ne ka nekada,

Razigranih ka da su na vraga.

A dernek je na godinu jedan,

Oću odma da dragu zagledam,

Da ne patim do drugog zemana,

Vodit ću je ja svojima sada.

Ako neće, patit će mi duša,

Durat neću do vrimena druga,

A u igru više neću ići,

Nit ću ići, nit ću moć živiti.

Ti ne tavri, majko moja stara,

Ni na Boga, ni na bilo koga,

Već se moli i uzdaj u zvizde,

Novi dernek da uskoro iđe.

Bit će, majko, kola i derneka,

Bit će, majko, i prilipih seka,

I ljubavi bit će za meneka!

Oja, noja, Podsvilajko draga,

Oja, noja, ženo ponajslađa!


LJUBAVNA

Zero, zero, draga me poljubi,

I kuntentna i kuntentna budi!

Ja ću tebe čudo darivati,

U dušu ću tvoju ja upasti.

Zero, zero, zero mi se podaj,

Ljubav moju slatku, draga, probaj!

Ja ću tebe orijima kitit

U kuću ću svoju te voditi.

Čudo ćemo dice mi roditi,

I Hrvatskoj dobro donositi.

Na nas niko neće ni tavriti,

U ljubavi mi ćemo živiti.


JEDAN ADET

Jedan adet iz Ogorja volim

Jer po njemu ljubav kolo vodi:

Kad se momak u curu zacopa,

Oko vrata orije joj mota.

Ako njena protivi se mater,

On je odma oće da umakne.

Sastaju se oni kriomice

I držu se čvrsto za ručice.

Planiraju obitelj imati,

Puno dice mile porađati.

Jedan adet iz Ogorja pamtim

Jer po njemu sritan život cvati.


ZEMANI

Zemani, zemani, moji zemani,

Zemani, zemani, Ogorju darovani.

Sa Svilaje burom ste me tukli

I Zlopoljem u šetnju me vukli.

Od svetoga Jurja ogorskoga,

Do Svih Svetih, do milog Zlopolja,

U meni ste uvik odzvanjali,

Vi ste dušu moju napajali.

Što je bilo, nema više dalje,

Zemani su stari ka molitva za me,

Zemani su stari prošlost i dobrota,

Zemani su stari ka vira u Boga.

Zemani, zemani, moji zemani,

Zemani, zemani, Ogorju darovani...


BUKARO STARA

Bukaro stara, iz Ogorja mog,

Iz tebe pijah ponajbolji sok,

Od trsa loze, tu opojnu kap,

Za ku kažu: In vino veritas!

A nju je svima Bog podario

I čovik trudom je napravio.

Ustima ona dala mu je slast,

Za ku kažu: In vino veritas!

Zato pijmo! In vino veritas!

Iz bukare stare, iz Ogorja,

Pijmo, pijmo! In vino veritas!

pijmo, pijmo! U njemu je istina!

Bukaro stara, iz Ogorja mog,

Živit će, živit u meni vično!


VRANCUZICA

Vrancuzica, vrancuzica bila,

U Ogorju Donjem se sadila.

Svaki trs je sto grozdića dava,

Crno vino godilo je tada.

Zato su se seljani borili,

Na Općinu ka risi tavrili.

Sada povist samo o tom piše,

Direktora nema, mislim, više,

Crnog vina a od vrancuzice,

Te ka divlje vinove lozice.

Još ti jednom vrancuzice fala,

Ogorane to si napajala!


BILI KAVULI

Kavuli, kavuli, kavuli,

Bilih glava ka svilajski snig,

Najslai ste kad ste pohani.

Ni meso vam nije konkurent,

Kad vas probam, jin vas altroke,

I uživam ka slatki filet.

Kavuli, kavuli, kavuli,

Bilih glava ka svilajski snig,

Najslai ste kad ste pohani.

Zato vas volim od gušta jist

I bilim vinom usta zalit,

Dragoj svojoj lipo nazdravit.

Kavuli, kavuli, kavuli,

Bilih glava ka svilajski snig,

Najslai ste kad ste pohani.

(Dok su na Svilaji snigovi,

Bili se Trogir od kavuli.)


DUZINA GODINA

Duzina godina

Održala me u Ogorju.

Duzina godina

Dala mi snagu i voju

Da iz sveg srca

Zapivam o dragom Ogorju,

O svakoj grani,

I svakom mistu pod Svilajom,

O svakoj stini,

I o svakoj travki i njivi,

I da u svojoj duši nosim

Najlipšu sliku

O božanstvenoj toj idili.


SELO ZOVE

Ni magare nisam sreo,

Ni rev njegov osluhnuo,

Nit vidio zlatno klasje

Da Zlopoljem talasa se.

Ni kuruza nema zelenoga,

Niti klipa da okusi pečenoga.

Sve je pusto i sve prazno,

Nalikuje na sablasno.

I dok sam tako selom koracao,

Nabasao sam na jednog starca,

I staricu zamišljenu sidu,

Ali ne na dicu da se smiju.

Mladost je u gradu, a ne na selu pustu,

Mladost se školuje, a ostavi zemlju tužnu.

Mladost planove druge sasma ima

Dok didovina ostavljena sniva,

Propada, plače, ali još ljubi nas.

O Bože, i to ti je domovina,

O Bože, i to ti je ostavština,

O Bože, i to ti je usudbina?!

Selo jeca, zvono breca,

Selo vapi, selo zove,


Vrati se, sine, gruda te oće:

I kuća razvaljena,

I njiva neobrađena,

I tica ojađena,

I trava nepokošena,

I čatrnja osušena,

I drača rascvitana,

I stina rasplakana,

I tuga nagomilana...

Dođi opet ovdi i ositi milost,

Dođi opet ovdi i uživaj lipost,

Dođi opet ovdi i dobit ćeš kripost,

Dođi opet ovdi, slavit ćemo život!


PRIMIT ĆE TE RODNA GRUDA

Zlatno sunce, što nad Podsvilajcima sija,

Ljubavi, to u lipoti prirode uživa!

Iako na tvojim poljima zlatnog klasja malo ima,

Ali ima onih, u čijim si dušama i srcima.

Ima još Podsvilajaca,

Ima još Podgrečana,

Ima jo Ogorana.

Ima i pisme i dima,

Ima, ima, ima, ima...

Ta, groblja su tvoja tu.

Ne nestaju s autima

U kojima dolaziš i odmah odlaziš.

Ona snivaju i dozivaju:

Dođi i živi na svojim stinama!

Jer, dok je i zadnjeg daha,

Nade u povratak ima!

Primit ćete rodna gruda,

Majka tvoja posrnula,

Majka tvoja neumrla,

Još je jaka, još je ima...


VAPAJ

Akacijo, na Oputju cvitaj,

I ti bukvo, na Svilaji listaj,

A Crivački Kokulju razglasi:

Ovdi uvik bili su junaci,

Pravi, vrli, ponosni Hrvati!

Nek još raste jasen, grab, borika,

Nek se vratu i ljudi i dica,

I hrast neka napuni se žirom,

Nek se ljubav razbukta dolinom!

Neka znade Europa i Svit

Da je ovdi ka u raju biti,

Da je ovdi i lipše i bolje

Nego igdi na svitu ovome.

Od Svilaje pa do Moseć-gore

Neka opet stara srića prođe,

Neka pivac zapiva jutarnju,

Nek razbudi didovinu dragu!

Da Bog dao i ogorski Juraj,

I Svi Sveti i Petar zlopoljski,

Ova zemlja da opet zaplodi!

Ale, ale, ale, aleluja,

Pod Svilajom neka sve propupa!


PLAČ

Plakao sam, gorko plaka

Kad Ogorje sam napušta.

Okrenuh se tad Svilaji,

Pozdravih je tužnih usta.

Oj Svilajo, bar ti znadeš

Kakove su patnje srca,

Oj Svilajo, bar ti znadeš

Kolika je bila muka,

Odilit se od onoga

Kog zavoli iz dna srca,

Ko te primi ka i majka,

Otvori ti svoja vrata,

S kim si prijateljeva,

S kim si dane sastavlja,

S kim si sriću uživa,

S kim si tugu otklanja,

Kom si ljubav dariva...

Sad ne plačeš jer si sritan

Što u sebi nosiš pečat,

Što u tebi bilo kuca

Za Ogorjem kog si kuša.


KAD SE SPOJU

Kad se spoju morski vuci,

Morski vuci, bistri vlaji,

I pršuti tad su slaji,

I sve vrije od ljubavi.

Kad se igra, nadvikuje,

I svece se svoje štuje,

I kad kamen sa planine

Odgovara do pučine,

Kad se spoju brdo, more,

Niko, niko nas ne more,

Niko, niko nas ne more

Unitšiti, o moj Bože!

Kad mrliše janjetina,

Sa gradela riba fina,

Tu je moja didovina,

Tu je moja Dalmacija.

Iz bukare kad se pije,

I more se slatko smije,

I piva se pisma lipa,

Dalmacija cila cvita. 


DVA NAJDRAŽA MISTA

U Trogiru ja sam rođen, draga,

Trogir mi je ka otac i majka.

U Ogorju učitelj sam bio,

Ogorje mi srcu omililo.

Trogiru sam ditinjstvo ja dao,

A Ogorju mladost poklanjao.

Ta dva mista u životu momu

Draža su mi neg zlato nekomu.

Oj Trogiru, drevni, mali grade,

Oj Ogorje, diko od Svilaje,

Vi ste meni sve na ovom svitu,

Sol i cukar, vi ste momu biću.

Leti pisma do grada rodnoga:

Oja, noja, goj se mala moja,

A trogirska zvona rado slavu,

Zahvaljuju ogorskome kraju.

Sveti Ivan od grada Trogira,

Sveti Jure od Ogorja mista,

Zaštićuju Ogorje i Trogir,

Zato im se od sveg srca molim. 

Draga mista, Ogorje i Trogir,

U grudima vi ste uvik mojim!

Draga mista, Ogorje i Trogir,

Najviše vas, najviše vas volim!


ČUDO SRCA ZA HRVATSKU GRUDU

Ogorje mi u mislima stoji,

A Trogir mi u venama plovi.

Ne mogu se otarasit toga,

Oba su mi u dnu srca moga.

Oj Ogorje i lipo i milo,

Oj Trogiru, majčino mi krilo!

Pune su vas i usne i grudi,

Moje biće vično će vas ljubit.

Ogorju je Svilaja nad glavom,

A Trogiru more pod tabanom.

Oba su mi ka i suvo zlato,

Ja ih volim iz sve duše zato.

Kad se spoju more i planine,

Radosno je srce domovine.

O daj, Bože, da se ljudi združe,

Misto trnja da cvitaju ruže,

I da sritna bude didovina,

Od Zagorja sve do mora sinja,

Od izvora sve do plodnih njiva,

Svaki čovik da u miru sniva,

Od Ogorja pa sve do Trogira,

I svih naših brda i ravnica,

Veselu se neka sritna dica

I sačuva i narod i vira.

A Ogorje i Trogir nek budu,

Čudo srca za hrvatsku grudu!


OD KOLIVKE PA DO GROBA

Od kolivke pa do moga groba 

Nosim mista u dnu srca svoga. 

Takvih nigdi nakraj svita bila, 

Bogatstva su što mi duša ima:

Trogir mi je od ditinjstva mio, 

U njemu sam mlađan se rodio, 

I korake prve učinio, 

Kairos mi ljubav podario.

U Ogorju mladost sam trošio, 

Pod Svilajom snižnom se kalio, 

Svetom Jurju zero se molio 

I Ogorje čudo zavolio.

Solinu sam svoju zrelost dao, 

Viru krsnu dosta ojačao, 

Od Otoka Gospi se klanjao, 

Službu svoju revno okončao.

Split mi starost sada je primio, 

Pod Marjanom lipo me smirio, 

S Dujmom svetim Bogu pripremio, 

I u vičnost nebu ustremio.

I kad jednom ja mrtav osvanem 

I hrvatskoj grudi tilo dadnem, 

Najsritniji tad ću biti, zna se, 

Aleluja, amen, amen, amen!


PISMO BIVŠIM U»ENICIMA


Učenici bivši moji:

Svećenici, profesori,

Inženjeri, glazbenici,

I pivači, i likari,

I časnici, postolari,

I svi ini vi stručnjaci,

Pa i svi političari!

Zar možete gledat samo

Da Ogorje tuži, pati,

Zar možete slušat tako

Da Ogorje stenje, vapi?

Zar možete obznaniti

Da Ogorje nema daha,

Zar možete zamisliti

Da Ogorju fali maha?

Zar možete nimi biti

Dok Ogorju bilo pada,

Zar oćete dopustiti

Da Ogorje tako strada?

A tu majka vas dojila, 

I tu kola vas učila, 

A crkva vas pripremila 

Da činite dobra dila. 


Više nego ikad prije 

Rodna gruda dovikuje: 

Pohrlite opet vamo, 

Da Ogorju život damo!

Ne pustite svetu stinu,

Ne pustite dragu njivu,

Ne pustite ni Svilaju

Da je tuđi otimaju!

Zato kričim a i molim:

Vratite se svom kamenu,

Pomozite svome selu

Da se duša vrati njemu,

Da sa vama opet piva

Ka i nekad kad je bija,

Ka i nekad kad je tija

Da sa vama sanak sniva,

Učitelj vas kumi brižan,

Bile kose, stari Ivan!



ZAHVALA AUTORA

Fala, Bože, fala Ti,

Što će se pisme moje

O Ogorju rado štiti!

Fala vama sponzori

Na novčanoj potpori!

Fala Mili lektorki

Na jezičnoj ispravci!

I Malenici fala

Na predivnim koricama!

Fala uredniku

Na trudu priveliku

Fala izdavaču

Za izdanu knjigu dragu!

Fala, fala tiskarni

Za libar fino štampani!

I još fala fra Vici

Za pogovor baš prilipi!

Fala, fala svim onim

Koji će o Ogorju

Iz sveg srca pivati!



Pogovor:

TAJNA NEODOLJIVOSTI

Okupana suncem, zaodjenuta bjelinom snijega ili zavijena tmastim oblacima, Svilaja je, sa svojim selima, oduvjek opčaravala onoga tko je jednom kročio nogom u nju ili u sela svijena u njezinom podnožju. Njezini vrhovi, veći i manji humci, izdignuti na padinama, planinskih kosa, doci i vrtače, kamene klisure, litice i škrape, gore, gajevi i dubrave s pokojim starim dubom, visokim jablanovima, i raznovrsnim krošnjatim stablima, zamamljivo pričaju svoje nedopričane priče, i nadahnjuju neispjevane pjesme, 

Priče su to i pjesme što ih je, kroz stoljeća, šaputao tajanstveni glas predaka ispod trave što raste na starom grobu, u sjeni crkve Sv. Jurja ili Svih Svetih. Pronosila ih je bura fijučući ispod pločatog ili ševarnatog krova, Dragih mista pod Svilajom, dok se na ognjištu razgarala hrastovina i bukovina, a iz bakre s komaštara širio miris jela, koji je nadraživao gladno nepce. Te je priče nadahnjivala zvjezdana noć i blještava mjesečina, kleptanje klepaka i zvonjenje bronza, blejanje ovaca i mukanje goveda. Odražavale su se u zaljubljenim očima momaka i cura. Pričalo ih je ljetno sunce dok je nemilosrdno žeglo pri radu u polju. Kazivao ih klas pšenice, klip kukuruza i grozd na lozi koji je dozrijevao.


Svaka biljka, svaki izvor i svaki pedalj zemlje pričao je novu priču. Svaki izvor imao je svoje dobre vile, koje su oko njega igrale noćno kolo, plele konjima grive i repove, svijale se guslaru na gudalo i kazivale "što je nekad bilo". Sve znanje i mudrost, vjera i ćudoređe, običaji i propisi, prenošeni su, ili u crkvi, koja je do XX. stoljeća bila jedina zajednička škola, ili iz naraštaja u naraštaj, od koljena na koljeno, uz bukaru kod ognjišta, a znanje se provjeravalo u mukotrpnom životu. 

U potrazi za boljim životom nosili su Ogorani, Milešani, Pribuđani, Crivačani, Bračevljani i Radunićani, neukrotivi zov zavičajnosti i obrise rodne grude na čijim su grudima odnjihani. Neki su se od njih vraćali u zavičaj da bi tek ostavili svoje umorne kosti u grobu davnih predaka, nad kojim su se saginjali u molitvi. Drugi su, daleko od zavičaja, pričali o njem svojoj djeci, ali je njihova priča umirala bez spomena. Poput orla koji se vraćao podsvilajskim klisurama ni priča nije mogla preživjeti izvan vlastitog okoliša, ni na morskoj obali ni u slavonskoj ili drugoj ravnici. Nema joj traga ni kod davnijih slavnih ogorskih potomaka od kojih je jedan (Kažimir Ljubić) kao zastupnik dospio i u carevinsko vijeće u Beču, ni kod brojnih mlađih kulturnih pregalaca i umjetnika, čiji su se očevi ili djedovi odavna iselili ispod Svilaje. 

Da li tajna priče i neodoljive privlačnosti Svilaji leži u tome što se sa Svilaje vidi dalje, pa i hrvatsko more, dok se iz primorja ne vidi Svilaja, ne da se odgonetnuti. No, neodoljivi zov osjeća samo onaj tko je barem jednom


zakoračio do podnožja Svilaje ili do nekog njezinog vrhunca. On mu se otkriva u mirisu ljubice koja se krije u trnju, zelenkade u škrapi, vriska i kadulje među kamenjem. Čuje ga u pjevu kosa i slavuja u dubravi, ili ševe u polju, čvrčka u sjeni stabla i skakavca u strnjici ili u travi na planinskoj kosi. 

Davno je mladi učitelj Žižić doživaljavao seosku idilu, za koju mu se moglo učiniti da ju je već stari meštar Radovan preslikanu uklesao na portalu katedrale njegova grada. No idile je nestalo. A skoro je i podsvilajskih mjesta nestalo. Ostali su ostaci, među najraseljenijima u Hrvatskoj državi. Priču o Svilaji i Mistima dragim pod Svilajom malo tko više danas zna ispričati ili otpjevati ojkalicom za uspavanku. 

Danas drukčiju priču pričaju staje bez krovova, zarasle u kupinu, čatrnje kojih vodu mrežom štite pauci i nad kojom stražare škorpioni, kuće kojih se vrata rijetko otvaraju i koprva koja raste uz prag ili uz ognjište. Danas o selima pod Svilajom govore najistinskije crkve koje se redovito pune samo na sprovodima, grobovi uz Sv. Jurja i Sve Svete koji se neprestano umnažaju i škole bez vrata i prozora u kojima se ne čuje dječja vriska. Priču pričaju neuzorana polja na kojima se više ne leluja pšenica na vjetru, pričaju je vinogradi u kojima se preostale loze bore sa šikarom za životni prostor. 

Živeći i djelujući u Ogorju, u vrijeme kad nije jednostavno bilo pronaći sklad među vlastitim osjećajima i zahtjevima ideološki usmjerenog školstva i učiteljske službe, u totalitarističkoj i protuvjerskoj državi, Žižić je zapažao ne


samo krajolik već i bilo ljudi koji su se stopili s krajobrazom, pa se konačno i sam s njim suživio. Prigrlio je ljude i kraj tako da se u neku ruku i sam počeo osjećati Ogoranac. Poslije puno godina, kad se već i njegovim bivšim učenicima mijenja boja kose, njemu poput bujice naviru sjećanja iz mladosti. U tim su sjećanjima, izraženim u pjesmama, još uvijek prepoznatljive glavne crte lica i krajolika koji su se kroz desetljeća mijenjali. Žižić ih zahvaća u dvostrukom trenutku, kao sjećanja iz mladosti i kao stvarnost sadašnjosti. Njegove pjesme nisu samo izlijevi osjećajnosti, već neprijeporno svjedočanstvo određenog vremena, opomena da ono što je prošlo nije i nestalo, da je ono ostalo u genima, ili kako bi stariji jednostavno rekli u krvi, da se ne smije zaboraviti već ga je potrebno svijesno ugraditi u budućnost.
Vicko Kapitanović